Mi, Srbi, mnogo smo, verujte mi na reč
- naivni i lakoverni! Svako ko poveruje da je, recimo, Jelko Kacin, naš stalni
gost koji vlastima Srbije redovno isporučuje naredbe, izvestilac Evropskog
parlamenta za Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Crnu Goru i Kosovo čovek
sa dobrim namerama prema Srbiji, mora da je, u najmanju ruku, politički
analfabeta i da mu je bolje da se batali politike dok mu je vreme, da ne bi
bilo kasno...
Imao sam neveseli zadatak da se juna i
jula, sad već daleke 1991. godine zateknem kao novinar u
Sloveniji, krstareći diljem Slovenije, tokom slovenačke
nelegalne akcije za otcepljenje iz Jugoslavije i da svakodnevno budem u
kontaktu sa tadašnjim ministrom informisanja Slovenije.
Sa čovekom koji je lagao, što je
docnije i priznao, preko 1200 novinara iz sveta. Ne trepnuvši.
Mislim, 13. jula 1991. godine, napravio sam
intervju, koji je sutradan objavljen u „Večernjim novostima“
sa Jelkom Kacinom, koji, ubeđen sam, i danas vredi da se pročita.
Jer, iz odgovora tada mladog, a danas, iskusnog,
ne mogu da kažem političara, pre bi se reklo -
politikanta, može mnogo da se sazna, pod uslovom da je čitalac politički
pismen...
Ali, pre svega, pre nego što „reprintujem
intervju“, želim „naivnim Srbima“ da predstavim kroki „lika i dela“ evropskog izvestioca
Jelka Kacina...
Rođen je u Celju 26. marta 1955.
godine. Diplomirao je 1981. godine na Fakultetu za odbranu, na temu „Žene u oružanim
snagama“. Pisao je članke za reviju „Odbrana“ a 1986.
napisao je svoju najpopularniju knjigu „Moderni avioni i helikopteri“.
Posle prvih demokratskih izbora u Sloveniji
1990. postao je zamenik ministra odbrane Janeza Janše, čiju je poziciju
kasnije nasledio. Već naredne, 1991. godine, kao član
Demokratskog saveza Slovenije, postao je ministar za informisanje i tada
formira Slovenačku novinsku agenciju.
Kacin je, na tom mestu, u vreme secesije
Slovenije i raspada Jugoslavije, vodio pravi medijski rat protiv Srbije i
njenog rukovodstva. Svakodnevne konferencije za štampu, dostupnost, pa i
nametanje stranim novinarima, učinilo je, smatraju upućeni,
da Slovenija mnogo brže i bez veće štete dobije podršku i napusti
Jugoslaviju. Stoga se u upućenim krugovima govori da je
njegov doprinos bio značajniji od doprinosa slovenačkih
teritorijalaca.
U srpskoj štampi nazvan je „načelnik
štaba“ zbog nezabeležene ratne propagande na ovim prostorima („Blitz Krieg“ za
deset dana).
Govoreći o svojoj ulozi u
secesiji Slovenije, Kacin je kasnije priznao da je iznosio laži o akcijama JNA
kako bi pridobio naklonost svetske javnosti.
Do 1993. godine bio je na funkciji ministra
za informisanje Slovenije. Marta naredne godine smenio je Janeza Janšu na mestu
ministra odbrane i na tom položaju ostao do 1997.
Bio je predsednik Liberalne demokratije
Slovenije od 2005. do 2007. godine.
Dva puta je biran za člana
Evropskog parlamenta. U septembru 2009. postavljen je na mesto izvestioca
Evropskog parlamenta za Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Crnu Goru i
Kosovo.
Ljudi u Srbiji (oni koji ga znaju) nisu, čini
se, bili mnogo srećni Kacinovim odabirom na mesto
izvestioca niti njegovim izjavama po kojima, čini se, nije
promenio svoju retoriku, ni ćud, koja je uglavnom bila oštra.
Prema Srbiji.
Izostanak zvanične, državne,
reakcije srpskih vlasti (sa časnim izuzetkom Ivice Dačića),
učinilo
je danas Kacina još „hrabrijim“ protiv Srbije i nije umanjilo provokatorski ton
sadašnjeg „evropskog izvestioca.“
Poznate su njegove opaske da je u Srbiji
stanje „neurotično“, da su srpski političari
kukavice, a zabeleženo je da je prilikom jedne prošlogodišnje posete Beogradu
domaćine
pozdravio sa „merdita“. Uostalom, zar nam covek nije porucio da "zna da Kosovo nije srpsko?"
Dakle, to je Kacin danas, a evo šta mi je u
intervjuu (koji doslovno prenosimo) 14. jula 1991.rekao Jelko Kacin.
* * * * *
Jedan čovek je verovao da
može punih 20 dana, ili dok traje „borba za nezavisnost dežele“ da ceo svet drži
na oku! I da ga kljuka informacijama, važnim, manje važnim i lažnim!
Jedan je čovek, po proceni
preko 1200 novinara okupljenih u Sloveniji i oceni dela slovenačke
javnosti, u poslednje vreme za „slovenačku stvar“ uradio sam - više nego Milan Kučan, Janez Janša, Dimitrije Rupel, France Bučar, Janez Drnovšek
- zajedno!
Držao je vest i reč u šaci i puštao je
kad treba i koliko treba!
Jelko Kacin!
Ministar informacija Slovenije. Vojnik u duši,
„novinar“ po potrebi nezavisne „dežele“! Fakultetski obrazovan, završio je
Fakultet sociologije, političkih nauka i žurnalistike, ali oni
koji ga znaju bolje - tvrde, na odseku za ONO i DSZ. I to se primećivalo.
Pravo na istinu
Reč ubija, često, brže od
metka. Ovde u Sloveniji najžešći rat bio je onaj - medijski. U
poplavi raznih vesti bilo je, verovatno, pravih, ali mnogo i lažnih.
Koje su bile prave, a koje u službi
politike, pitamo Jelka Kacina?
- Polazim od istine da jedne istine nema!
Svako, pa i novinar, ima pravo na svoju istinu. To je, po meni, načelo
demokratije. Istina, naravno, može biti i različita i bolna.
Problem je, kako ga ja vidim, što je samostalna Slovenija bila napadnuta. A kad
govorim o pisanju drugih novina, pre svega onih u Srbiji umesto racionalnih
rasprava, racionalnih odgovora, stvari se banalizuju na emotivni nivo. Tim
pristupom se potpaljuje emocionalno razmišljanje, a emocije nikad nisu bile
dobre i korisne u razrešavanju krize. Izazivaju agresiju prema Sloveniji, koja
je, kao - izdala Jugoslaviju, ubila toliko državljana, vojnika...
l Vaša, slovenačka štampa, koja je
pod Vašom „šakom“, u početku je bila rigoroznija od Janšine
armade. JNA je bila „agresor“, okupator. Da li Vi to zaista tako mislite, ili
ste kasnije, direktno naredili da se u slovenačkim novinama, na TV
Sloveniji i Radio Sloveniji „spusti lopta“, pa je JNA ostala „samo“ -
jugoslovenska armada?
- Ovde nije bio - piknik! A to što gro
srpske javnosti smatra da u „svojoj zemlji“ armija ne može biti agresor, to je
pitanje teorije, prakse i definicije. Mogu da vam kažem da je „teoretski
poginulo“ 60 ljudi, da je JA teoretski imala 168 ranjenih, da je teoretski
imala 2.700 zarobljenih. I ako to neko može teoretski da prihvati za istinu, to
je njegov problem. Ne moj, i ne naš. Slovenački. Jer, ovde je
bilo mrtvih i ranjenih, zarobljenih i uhapšenih. Istinito, ne teoretski.
Slovenija je bila napadnuta - to je moja istina, a ne sporim pravo na vašu.
Jer, ja poznajem samo dva slučaja kad se upotrebljava alarm: u
slučaju
elementarne nepogode i u slučaju rata. A ako su u Sloveniji
zavijale sirene najavljujući vazdušni napad, to je za mene
rat, objašnjava Kacin. - A to što su ti „napadi“ bili lažni, što su služili za
„obuku novinara“ i naivnog civilnog stanovništva, za ministra informisanja
Slovenije je - nevažno.
S pištoljem na kuku
Spretnost Jelku Kacinu na rečima,
i kad govori (ne)istinu, niko ne spori. Međutim na „jugu
zemlje“ malo se znalo da je ministar informisanja Slovenije, zapravo, strateg
Janšine armade i da je stručnjak za vojsku, a da je „novinar“
po komandi!
- Svako ima svoju prošlost. Tako ste mogli
i da me pronađete u TO Slovenija i u savetu lista „Obramba“. Da li
sam strateg? Mislim da nisam, a da ovo što radim, radim dobro. Jer za mene je
JA agresor, okupator. Više nije „okupatorska“ pošto pokušavamo da joj omogućimo
da se izvuče iz blata u koje je sama upala. Generali su uvukli
oficire koji žive u Sloveniji u nemoguću situaciju, jer oni su državljani
Slovenije i dobili su naredbe koje objektivno nisu mogli da izvrše.
Istovremeno, on ta ubijanja, hapšenja
oficira, svodi pod formulaciju „popreko komšija gleda“ Zaboravlja, međutim,
da kaže (ili ta istina nije doprla do njega) da je to „popreko“ bilo preko mušice,
kalašnjikova, „molotovljevim koktelom“, iznurivanjem glađu
vojnika, držanjem u štalama...Ali i to je „popreko“ gledanje na istinu.
Zemlja bez granice
l Pošto Vi „sve znate“, hoćete
li da pomognete neupućenim čitaocima - da se u
Jugoslaviju ulazi sa severa? Ili, da li je
skidanje jugoslovenskih obeležja sa granice suštinko pitanje te vaše
nezavisnosti?
- To je tipično pitanje
Jugoslavije. Mi smo ovde živeli, u toj bivšoj državi, 46 godina i ni o čemu
se nismo dogovorili. A u tom konglomeratu zvanom Jugoslavija, sporazum nije
moguć.
A bez dogovora svako tera po svome. Država Slovenija je svojevremeno rekla šta
hoće
i šta želi, svi su ostali gluvi. Kad smo jasno rekli „idemo“, najednom su svi
pokazali želju za razgovorom. Svi sad postaju naglo pametni, svi se vraćaju
u prošlost. Mi smo, ako to možete da objavite, po proglašenju samostalnosti,
poslali niz predloga šta i kako u prelaznom periodu. Predložili smo i carinsku
službu koja bi opsluživala federaciju, ali savezna država je bila gluva i odlučila
je da uništi zemlju! To sve, naravno, nema nikakve veze sa zastavom. Ali, ako
smatrate da je ključni problem Jugoslavije zastava,
onda ćemo
morati (opet) da govorimo o grobovima, o tome gde je kročila
čija
noga i ponovo se vraćamo na početak.
l Da li postoji opasnost od militarizacije
Slovenije? Ili, ko će Slovencima
oduzeti ove silne „kalašnjikove“, „tromblone“ i mine?
- Neka Jugoslavija na brine! Slovenija od
dva miliona stanovnika ne može i neće ugroziti ostatak Jugoslavije,
koji, valjda, broji 22 miliona. Oružje mora da se vrati u soške, a Slovenija će
preživeti samo ako se okrene privredi. Demokratija donosi privredni prodor, a
privreda blagostanje. A samo u blagostanju imaš para za vojsku, objašnjava
Kacin kako će se demilitarizovati Slovenija.
Sve vreme mu je za kukom pištolj, a u
njegovoj blizini dvojica specijalaca s „kalašnjikovima“ na gotov.
Srbija
- Spremni smo da sarađujemo
sa Srbijom, sa Hrvatstkom, sa Austrijom, sa svima koji to žele. Zašto bi se ta
saradnja kidala? Ne razumem. Ali, konkretno od Srbije zavisi hoće
li sa nama da sarađuje, tamo su ljuti. Bez razloga.
Ponavljam, nije važno šta je bilo, već šta će biti. Ekonomija
je pre politike, ali ekonomija ne može da se sprovodi dok u velikim firmama
sede "zaslužni političari". Mi smo za slobodan
protok ideja, ljudi, robe, informacija, objašnjava Kacin.
Ali, istovremeno, na pitanje - zašto u
Sloveniji za vreme nemira nije bilo beogradske štampe - poslužio se neistinom,
tvrdeći
da je stizala, ali da mi nismo umeli da pronađemo kiosk gde je -
ima!
Zamerka
Na pitanje, ima li poruku za svoje kolege -
ministre informisanja u "susednim državama", kaže:
-Lično sam ljut na njih. Niko se nije
pojavio ovde, u Ljubljani, da prisustvuje svečanosti proglašenja
samostalnosti. Time su, po meni, prekršili prvo novinarsko pravilo - dođi
i uveri se na licu mesta šta se tamo događa!
(Novosti, nedelja, 14. jul, 1991.)
SMRAD SLOVENACKI, AGITPROP ZA SIPTARE A VELIKI NAS PRIJATELJ (VLADA SRBIJE)
ОдговориИзбриши