Posle
završene bitke, svi su generali pametni. Posle svega što je proteklih dana
zadesilo Srbiju, srpski narod i one koji prihvataju da sa njim žive, kao i
zvanične srpske predstavnike - lako je pametovati šta je i kako trebalo.
Ako
se želi napred, ipak, moramo da se osvrnemo unazad i pažljivo analiziramo šta
se desilo, od britanske rezolucije u UN do bošnjačkog kamenja i kamenovanja
Aleksandra Vučića u Srebrenici.
U
svega nekoliko dana srpsku javnost zadesio je niz krupnih događaja koji se
drugim narodima dešavaju u nekoliko decenija, vekova ili im se nikada nisu desili.
Pokušana
je stigmatizacija jednog naroda kroz političku zloupotrebu jednog zločina;
pokušano je stvaranje preduslova za ukidanje prava na posebnost i identitet
preko milion i 300.000 pripadnika jednog naroda; jedan narod osuđen je u dve za
svet značajne institucije - američkom kongresu i evropskom parlamentu;
divljaštvo jedne polu-plemenske skupine u evropskoj prestonici nagrađeno je
kažnjavanjem domaćina koji nije izazvao incident; najviši predstavnik jedne
velike zemlje (Nemačke) došao je u malu zemlju (Srbiju) kako bi je dalje
primorao nju i njen narod na odustajanje od sebe što je vlast te male države
gotovo radosno prihvatila slaveći tu posetu kao veliku čast; predsednik vlade
jedne suverene i nezavisne evropske zemlje koji je došao da ponudi ruku
pomirenja linčovan je naočigled sveta u mestu kome je navodno stalo do mira i
pomirenja.
Sve
ovo u svetskim medijima i međunarodnoj javnosti propraćeno je na jedan način,
onaj isti kako se godinama unazad izveštavalo kada je reč o tom narodu -
Srbima.
Izveštaji
koji govore o nečemu negativnom učinjenom prema Srbima uglavnom su šturi i
svode se na agencijske vesti uz interpretaciju da je reč o „izolovanim
incidentima“ organizovanim „od pojedinaca“.
Sa
druge strane, napisi kojima se stigmatizuju srpski narod i srpska država, a
kojih je bilo pregršt ovih dana, daju se naslovne strane, udarni termini u
vestima i pišu se čitave analize koje služe potkrepljivanju teze o „zločinačkom
poduhvatu“, i genocidnosti kao logičnom ishodu srpske kulture i nacionalizma.
Ako
Srbija i srpski narod žele da opstanu, onda je, posle niza događaja koji su se
zbili u svega nekoliko dana, jasno da je konačno neophodno stvaranje
nacionalnog i državnog programa koji mora da traje dalje od mandata i najjače i
najdugovekije vlade.
Za
izgradnju plana za budućnost, važno je kritički i objektivno sagledati
prošlost. Nakon oslobođenja teritorija na kojima su živeli Srbi i stvaranja
jugoslovenske države u Prvom svetskom ratu (koji, uzgred, nismo bili u stanju
dostojno ni da obeležimo već smo dozvolili da se i tu revidira istorija) Srbi
su doživeli ispunjenje i ostvarenje sna svake nacije: ujedinili su gotovo sve
teritorije na kojima su živeli i stvorili jedinstvenu državu koju su
predvodili.
Nijedan
balkanski narod u savremenoj istoriji nije postigao takav uspeh. Posledica toga
bila je okretanje novom, nadancionalnom identitetu jugoslovenstva, u čijoj
osnovi i za čiji uspeh je najviše žrtvovan srpski identitet.
Srbija,
koja nije uspela da u potpunosti identitetski, kulturno i institucionalno do
kraja integriše sve teritorije na kojima su živeli Srbi, okrenula se
integraciji drugih naroda i prostora u jedinstven jugoslovenski identitet i
prostor.
Nakon
nekoliko decenija jugoslovenskog eksperimenta, devedesetih godina se pokazalo
da je u Jugoslaviji - srpski identitet oslabljen i iz nje izašao nedovršen, dok
su svi drugi narodi, od kojih mnogi nisu ranije imali svoju državu, unutar
Jugoslavije uspeli da afirmišu i svoju državnost i identitet.
Shodno
tome, iako je bila moderna, napredna i okrenuta duhu ujedinjenja različitosti,
kakav sada afirmiše Evropska unija, jugoslovenska ideja imala je krajnje
negativne posledice po srpski identitet. Za razliku od, recimo, hrvatskog ili
mađarskog identiteta koji je gotovo potpuno uniforman, u Srbiji obiluje niz
podela - na jugoslovene i Srbe, građane/kosmopolite i nacionaliste, Srbijance,
Vojvođane, Kosovare, južnjake, izbeglice, Crnogorce, Vlahe…
Svemu
ovome doprinela je i nespremnost i nesposobnost srpske intelektualne elite (u
koju spadaju svi školovani i oni na istaknutim položajima) da spremno dočeka
izazove novog vremena - pitanje novih identiteta i odnosa koji su se nametnuli
kao tema u svetu nakon raspada SSSR-a. Od tada pa do danas - umesto okretanja
ka izgradnji celovitog nacionalnog i državnog identiteta koji će afirmisati
nasleđe slavne srpske tradicije kao i tradicije onih koji su živeli i žive u
saglasju sa Srbima na ovim prostorima, Srbija i njena elita neprestano lutaju.
Akademici
i profesori nadmeću se u ulagivanju i „tezgarenju“ iako imaju najsolidnija
primanja i najviše povlastica i šansi za zaradu u društvu; političari umesto
državnog na prvo mesto stavljaju lični interes; bogati koji bi trebalo da
pokažu zahvalnost i odgovornost prema sredini na kojoj su se obogatili ne ulažu
ni dinar u nju, njeno jačanje i obrazovanje; a javnost se više od 25 godina ubeđuje
u brze uspehe, u to kako nam ide dobro i kako će uskoro biti bolje i podstiče
se vera u napredak bez rada i očekivanje promene preko noći.
Posledica
toga je da većina ljudi nije spremna da se prekvalifikuje, da ima nerealna očekivanja,
da zahtev za štednjom prima sa nevericom jer vidi da ne štede svi već da se
brojni bogate, da obrazovani nastoje da odu. Sve ovo pokazala su brojna
istraživanja javnog mnjenja u Srbiji, nezavisno od toga ko ih je radio i u koju
svrhu.
U
tom smislu, Srbija i Srbi, kao država i društvo, uporno decenijama unazad
pokazuju da nisu u stanju i ne zaslužuju da opstanu u svetu kakav je danas i
koji zahteva aktivan odnos prema izazovima i plansku borbu sa jasnim dugoročnim
ciljevima koji se ne menjaju od izbora do izbora.
U
ovakvim okolnostima Srbija je dočekala čitavu tiradu koja je počela britanskom
rezolucijom u UN o Srebrenici, a završila se kamenovanjem srpskog predsednika
vlade.
I,
umesto da se okrene sebi, sopstvenim interesima i potrebama, Srbija, njena
elita i društvo, ponovo se bave raspredanjem velikih nepravdi i Srbijom kao
poprištu međunarodnih okršaja, ističući nadu da kada se multipolarni svet vrati
tada će i nama biti bolje. Takva tumačenja temelje se na uverenju da je Zapad
antisrpski nastrojen što u krajnjim interpretacijama upućuje da je reč o
nekakvoj zaveri.
Ovakvi
stavovi nisu retkost i veoma su rašireni kako u srpskom društvu tako i u
njegovoj eliti i medijima. Ako je ovo pitanje već prisutno - a jeste - svaki
plan budućih koraka mora da se odredi i prema pitanju mržnje prema Srbima.
Osim
jevrejskog naroda, nijedan drugi narod u istoriji nije bio predmet široke
kolektivne mržnje i stigmatizacije - od narodnih priča i pripovetki, preko
izreka, pesama, knjiga i filmova, pa do političke ideologije.
Na
sreću, kada je o ovome reč - srpski narod nema toliku težinu, niti značaj.
Naprotiv, čini se pre da je reč o tome da se Srbija gotovo nikada nije pokazala
spremnom da aktivno i planski vodi borbu za svoj identitet i objašnjavanje
sopstvenog interesa svetu i sebe jasno pozicionira.
U
intervjuu koji je za „Svedok“ pre nekoliko meseci dao Sajnom Enholt, vodeći
svetski stručnjak za brendiranje nacija (koji je kratko vreme sarađivao i sa
porodicom Prestolonaslednika Karađorđevića), objasnio je da se imidž jedne
nacije ne pravi preko noći i da je ključno pitanje - šta jedna nacija daje
svetu i zbog čega je ona važna.
Danas,
kao ni decenijama unazad, gotovo niko ne bi mogao da usaglasi šta to Srbija
daje svetu - jedni bi govorili o istoriji, drugi o hranu i piću, treći o sportu
i Đokoviću…
Niz
istaknutih svetskih novinara i međunarodnih analitičara, od kojih su mnogi
govorili i na stranicama „Svedoka“, prihvatio je ili priznao da je očito da ne
postoji ujednačen tretman prema Srbima i Srbiji u svetskim medijima.
Za
razliku od drugih naroda i država, posebno onih u susedstvu, koje ulažu ogromna
sredstva i napore kako bi objasnili svoje interese, Srbija nije uložila gotovo
nikakva sredstva.
Zato
je moguće da Albanci ili Bošnjaci u Londonu organizuju skup kome će
prisustvovati visoki politički zvaničnici i uticajni pojedinci, a da srpski
skupovi više liče na vašar i mesto za lično prepucavanje…
Britanski
stav prema Srbiji, kako je primetio i istoričar Čedomir Antić koji je u nas
najvrsniji poznavalac srpsko-britanskih odnosa, formiran je striktno na temelju
njihovih interesa koji se pre svega odnose na velika mora i na suzbijanje
drugih velikih sila da preuzmu dominaciju.
Zato
su Britanci uvek pre u istoriji podržali Turke i bilo koga drugog, samo da bi
sprečili Rusiju da pređe Dardanele; zato su aktivno zagovarali stvaranje
Albanije kako Srbija - viđena kao mala Rusija - nikada ne bi izašla na more.
Britanija
je prema jugoslovenskoj krizi imala simpatije prema Beogradu sve dok je na
vlasti bio Džon Mejdžor.
Kada
je na vlast došao Toni Bler (inače savetnik predsednika vlade Aleksandra Vučića?!)
sa „Novim laburistima“, potpuno okrenut neoliberalnoj priči i pogledu na svet
utemljenom na prirodnoj suprematiji Zapada prirodno je bilo da srpski pogled -
koji je tada išao od kvazi-nacionalnog ludila svedenog na srbovanje umesto na
afirmaciju imidža žrtve (kao što su učinili Bošnjaci i Hrvati), pa do komunizma
koji je pukao svuda - nije imao saveznike.
Britanska
rezolucija u UN nije vođena mržnjom koju Britanci imaju prema Srbiji (nedavno
istraživanje jedne turističke organizacije pokazalo je da Srbija (jedina u
regionu) spada u grupu zemalja koju bi Britanci najređe posetili i o kojoj
najmanje znaju). Naprotiv, rezolucija je motivisana potrebom Londona da i dalje
održi privid velike sile i sebi nađe ulogu u međunarodnim vodama jer, usled moći
Nemačke i njene sprege sa Francuskom, London
više nema gotovo nikakav uticaj na EU, čemu je doprineo i evroskeptički stav na
Britanskim ostrvima.
Drugo,
Britanija, kao i druge vodeće zapadne sile, svoj krajnje negativan odnos prema
muslimanima u svetu kompenzuje povlađivanjem muslimana na Balkanu. U svemu tome
Srbi su samo „kolateralna šteta“ ili slučajnost.
Srbija
bi, shodno tome, trebalo da proceni da li je i koliko važno da Britanija - u
kojoj je elita postaje svesna da više nisu imperijalna sila - prepozna srpski
interes kao svoj i shodno tome uloži odgovarajuće napore i sredstva da
postepeno promeni sliku. A promena slike je moguća, jer u osnovi odnosa nije
mržnja - kako se često kod nas tumači - već interes, koji nema veze ni sa
moralom, ni sa međunarodnim pravom i pravdom.
Uostalom,
nema li većeg licemerja od toga da SAD i Britanija, koje otvoreno krše
Rezoluciju 1244 koja potvrđuje suverenitet Srbije nad KiM, traže usvajanje
rezolucije o Srebrenici?!
Kada
britanska rezolucija nije prošla - sve medijske kuće na Zapadu, shodno krajnje
negativnom odnosu koji postoji gotovo prema svemu što dolazi iz Rusije i koji
se posebno afirmiše od izbijanja Ukrajinske krize, izvestile su o „sprečavanju
osude genocida“ i to od „srpskih tradicionalnih prijatelja Rusa“.
Iako
nije formalno usvojen predlog, stigmatizacija srpskog naroda kao genocidnog i
Rusije kao pomagača prikrivanja te „istine“ je učinjena.
Potom
su usledile rezolucije u američkom Kongresu i Evropskom parlamentu kojima su
Srbi osuđeni za genocid. Iako nemaju međunarodno obavezujući karakter, ovi
dokumenti ostaće kao istorijski tragovi, poput Izveštaja Karnegijeve komisije
iz Balkanskih ratova koja je ocrnila Srbe i predstavila ih kao počinioce najvećih
zločina, a koji se sve više proteklih godina koristi i pominje kada se govori o
nama.
Nameće
se logično pitanje - gde je taj čuveni srpski kokus u američkom Kongresu, gde
su ti naši evropski savetnici i lobisti (od Blera preko bivšeg austrijskog
kancelara Guzenbauera, pa do uticajnog italijanskog političara u evropskim
krugovima - Franka Fratinija)?
Ili je njihova uloga samo da služe lobiranju
u Srbiji za ime Aleksandra Vučića?
Potom
je usledila odluka suda UEFA u Lozani kojom je Srbija kažnjena zbog albanske
provokacije dronom. Ponovo su se u medijima, na društvenim mrežama i u
razgovorima čula kukanja i žaljenja na svetsku nepravdu.
Međutim,
dok su Albanci aktivno pratili proces u Lozani, lobirali - od protesta ispred
UEFA, do raznih ličnih inicijativa - Srbija se time nije ni bavila, a ta tema
je do odluke UEFA bila zaboravljena.
Na
kraju, usledila je Srebrenica u kojoj je srpski premijer kamenovan nakon što se
izvinio.
Cinici
bi rekli - toliko o pomirenju…
Ali
i u ovom slučaju je pokušan spin - kako su Srbi komemoraciju genocida
pretvorili u predstavljanje sebe kao žrtve. Nameće se nekoliko logičnih pitanja
sa aspekta srpskog nastojanja da nas svet prepozna onakvima kakvima navodno
jesmo - pomirljivi i dobronamerni: ako je već bio plan da se ide u Srebrenicu
zbog čega od ranije na sva zvona o tome nije govoreno kako bi se predupredili
zlonamerni medijski tekstovi i izjave međunarodnih zvaničnika kako Srbija ne bi
trebalo da izbegava da se izvini?
Drugo,
kada je o kamenovanju reč, ko daje pravo predsedniku vlade da on određuje kako će
da postupi i da ga štiti njegovo obezbeđenje - obučeno od naših (valjda)
kompetentnih bezbednosnih institucija i finansirano od nas, srpskih poreskih
obveznika?
Ako
je sasvim očito da postoji namera da se gotovo svaka priča spinuje na račun
srpske štete - zbog čega onda toj priči doprinosi i sam predsednik vlade kada
kaže na vanrednoj konferenciji za novinare da je napad organizovan uz pomoć
„navijačkih grupa iz Srbije“, a onda odbije da kaže tačno o kome je reč?
Kada
je iko čuo da je neko od bošnjačkih, hrvatskih ili albanskih zvaničnika rekao
za neki incident koji su izazvali Srbi - da su u tome učestvovali i
predstavnici njihovog naroda, ili da je reč o „izolovanom incidentu“ kao i o
„budalama i pojedincima“?
Ovde
više nije reč o moralnosti već o državnom interesu i potrebi da se on brani
svim sredstvima.
O
tome koliko je Srbija u nezavidnoj poziciji u svetu po pitanju imidža i svake
poruke koju ona pošalje svedoči činjenica da nama danas jedino odgovara da se
samo prenose činjenice i govori suva
istina, bez ikakve doze ulepšavanja!?
Država
i interes njenih stanovnika (ma o kojoj državi ili narodu je reč) ne brane se
površnim izjavama kojima se zakopavaju nezaceljene rane i pitanja bez odgovora.
Država
se ne brani porukama koje trebaju da budu usmerene na međunarodnu javnost, a
zapravo se uvek usmeravaju na domaće glasače.
Srbija
se ne brani pričama o pravdi i nepravdi već jasnom planskom politikom i
sredstvima za njeno ostvarenje.
Bogati
koji žele dobro otadžbini ne zidaju crkve sa likovima članova svojih porodica i
ne kupuju deci stanove na ultra-skupim lokacijama, već taj novac ulažu u
obrazovanje talentovanih ljudi (nezavisno od godina) kako bi se obrazovali u
inostranstvu kome stremimo i bez koga ne možemo.
Da
bismo objasnili naše viđenje istorije sukoba i odnosa na Balkanu ne možemo da
počnemo ni od nabijanja na kolac, ni od Andrićevog dela „Na Drini ćuprija“ jer
oni kojima se obraćamo - tom modernom svetu kome težimo - niti znaju šta znači
nabijanje na kolac, niti gde je Drina i šta je ćuprija, jer smo poput stotine
drugih malih naroda koji imaju slične priče.
Naprotiv,
moramo da naučimo da govorimo njihovim jezikom i kategorijama, na njihov način
da objašnjavamo stvari. Ako je jedan veliki narod poput kineskog mogao da
prihvati da im zemljaci uzimaju anglikanizovana imena kada idu na Zapad (pa se
tako zovu Džo, Adam, Džejson… a na mandarinskom potpuno drugačije), ili da
ekonomiju, obrazovanje i razmišljanje prilagode sredini kojoj teže; ako su Rusi
shvatili da im je potrebno da imaju na hiljade lobista u svetu, da moraju da
ulažu u svoj CNN na engleskom i da inkorporiraju moderne tokove sa zapada -
dokle ćemo mi u Srbiji da se bavimo predviđanjem, iščekivanjem i
interpretacijom kraha svetskog neoliberalizma i uspostavljanjem multipolarizma?
Zar
je moguće da su svi u regionu shvatili da je jedina istina ona koja je u skladu
sa njihovim državnim interesom, a da se Srbija posle decenija nepravdi nad njom
i dalje bavi iščekivanjem pravde?
Zbog
ovakvog stava nijedan gest do sada sa srpske strane - od izvinjenja koje su i
Tadić i Nikolić kao predsednici uputili regionu, preko Deklaracije parlamenta, pa
do odlaska Vučića u Srebrenicu - neće imati nikakav pozitivan efekat i značaj
jer se ne obraća interesima koji postoje, već višjoj pravdi koje u politici
ima, ali samo nekad…
Redakcija „Svedok“