уторак, 23. јун 2015.

DA LI SMO PRED BOGOM I ALAHOM SVI JEDNAKI?

Bio sam ubeđen da smo svi, pred Bogom i pred Alahom, i za života, pogotovo u smrti, jednaki...
Ili su mrtvi u Srebrenici značajniji od mrtvih u Bratuncu?
Ne slažem se.
Svim nevinim žrtvama odajem poštu, i za mene, svaka žrtva je podjednako teška.
Bilo s one, ili s ove strane.
I danas, dve decenije posle, stigli smo do jedne – KONAČNE istine:
Ko kaže Srebrenica, nikad ne kaže „Bratunac“.
I?
Tačka.
Niko ne donosi rezolucije o pobijenim Srbima u Bratuncu i srebreničkom ataru, niko te mrtve čak i ne pominje, niko se ne klanja senima nevino pobijenih ljudi, čitavih porodica, dece, deda i baba... Ne…
Za neke, čini se, jeste. Ti pobijeni u Bratuncu su SRBI, a to nije atraktivna vest!
U Bratuncu su Orićevi ljudi, da ne kažem muslimani, pobili mnogo ljudi (da ne licitiram i igram se žrtvama – postoji spisak), ostavili brojna srpska zgarišta u srebreničkom kraju, zatrli porodice, vekovna ognjišta i prebivališta ljudi koji su pobijeni samo zato što su Srbi...
Sad, slušam i krstim se: pojedini kod nas, veći Englezi od Engleza, kažu da BAŠ Aleksandar Vučić MORA da ode da se pokloni žrtvama u Srebrenici, u kojoj je Boris Tadić kao predsednik bio pre pet godina. Sprski predsednik bi i ove godine došao, ali na poziv Tomislava Nikolića da on i Bakir Izetbegović zajedno obiđu srpske i muslimanske grobove – nije stigao odgovor iz Sarajeva...
Gotovo sve prethodne vlade u Srbiji su se, istina na različite načine, trudile da nas pomire sa Zapadom, ali, što bi se reklo - ne mare.
Ova rezolucija koju Velika Britanija priprema a da nikog sa ovih prostora nije ni priupitala, dokaz je da je naš put bez alternative u biti – pogrešan i put bez povratka... Sa druge strane, sa „bogatim“ kolonijalnim iskustvom u Indiji i drugim zemljama, Britanci su posle Nemaca možda najpozvaniji da o ovoj temi diskutuju.
Sad čitam: Braćo Rusi, stavite veto?!
Možda i hoće, ali i možda neće.
A, i zašto bi: zar smo svi mi već zaboravili šta se usred Beograda na Beogradskom bezbednosnom forumu zapitao tadašnji ruski ambasador u Srbiji Aleksandar Konuzin? „Ima li Srba u ovoj dvorani?“
Da ih je bilo, oni bi mu s ponosom rekli...Mogao je to da mu odgovori, u ime svih Srba, predsedavajući Ivan Vejvoda.
Ali, nije: niko nije stisnuo petlju da u glavnom gradu Srbije kaže: Ja sam Srbin?!
I otkud je dilema. Rusi možda i hoće, ali možda i neće reći „Njet“!
Zato, i opet:
Da li se iko poklonio žrtvama u Bratuncu?
Nije!
Da li će?
Neće!
Da li će Velika Britanija, možda jednog dana, da donese rezoluciju o žrtvama u Bratuncu?
Neće!
Da li će, sem Dodika, neki od srpskih vladajućih glavešina da ode u Bratunac, a ne Srebrenicu?
Mrka kapa...
Ne bih ovom prilikom ni o njima, ni o Britancima: svako ima pravo da radi šta misli da mu je najbolje (osim Srba i Srbije, ali...).
Ovim tekstom, sa precizno proverenim i nabrojanim imenima i prezimenima, mestima i vremenom pobijenih Srba ne želimo da stavljamo bilo kakav znak jednakosti između Srebrenice i Bratunca. Samo želimo da podsetimo da su ljudi, ma koje vere bili,  jednaki ili bi trebalo da budu jednaki i pred Alahom i pred Bogom.
A, da li će Amerikanci ili Britanci, ti današnji savremeni bogovi rata, doneti bilo kada neku rezoluciju o nevinim srpskim žrtvama u Bratuncu i selima srebreničkog kraja, iskreno ne verujem...
Da sasvim dobro znaju šta je bilo, ali i kako je bilo, znaju!
A to što zarad svojih geo-političkih igara na brdovitom Balkanu rade, zasad nemaju kome da odgovaraju.
Ni Bogu, ni Alahu!
Jer, na jednom delu planete su u ratu sa Alahom, na drugom su u zavadi s Bogom!
Dakle, Britanci, ko bi rekao, uz odmah iskazanu nesebičnu pomoć i podršku Vučićevih velikih prijatelja preko Velike bare, pripremaju (novu) rezoluciju o zločinu u Srebrnici, i taj dan obeležavanja – sredinom jula je, bar tako mediji naklonjeni PPV-u (ali nikako i predsedniku Srbije Tomislavu Nikoliću, naprotiv!) - proglašavaju „Danom D“ za Srbiju.
Takođe, jasno je da i ovde u Srbiji ima većih Engleza od samih Engleza: mnoge NVO odmah su zatražile da Srbija prizna genocid, a izvesne „Žene u crnom” (to su valjda jedine žene u svetu koje nose crninu, a niko im umro nije) organizovale su javni protest - ćutanjem.
Ali, šta je bilo s ubijenim Srbima u Bratuncu... srebreničkom kraju, kada je sve počelo na veliki srpski praznik Đurđevdan?!
Hoće li „Ženke u crnom“ i za te mučki pobijene Srbe organizovati protest?!
Malo morgen!

Нема коментара:

Постави коментар